Uvijek on

petak, 12.01.2007.

3. POGLAVLJE >> Obiteljsko ozračje

Bože, pa ovo nije normalno...pogledala sam kroz prozor na ulaznim vratima i vidjela kako cijela moja obitelj sjedi za stolom u blagavaoni. Polako sam otvorila vrata i ušla u kuću, krenula sam prema blagavaoni i skidala vesticu. Svi su pričali i izgledali kao da čekaju nešto. Pune tacne i tanjuri hrane.
-Ljudi šta je ovo? Šta čekate?-bila sam zbunjena
-Tina, Tomislav nam je skuhao i nagovorio nas da imamo obiteljski ručak. Zar to nije lijepo od njega?- mama je izgledala na čudan način sretno dok je pijuckala sok
-D-d-da, da to je lijepo...- nisam znala šta da drugo kažem
-Ajde, sjedni. Vidiš kako se Tomislav potrudio?- rekla je Tajana i dala mu pusicu
Oni su tako sladak par. Nisam imala pojma da on zna speći jaje, a kamo li napraviti ovakav ručak. Ovo je bilo predivno. Sjela sam i svi smo počeli jesti. To je bio pravi obiteljski ručak. Zadnji smo put svi bili zajedno za stolom kada... kada je tata otišao... Pustila sam suzu što nisam trebala. Vidjela sam da me svi gledaju. Samo sam se nasmješila, obrisala suze i rekla Tomislavu
kako je bilo ukusno. Nasmješila sam se još jednom, uzela vestu sa stolice i otišla prema tavanu. Nas je tata napustio kad je meni bilo 9 godina. To mu nikad neću oprostiti! Te večeri je mama saznala da ima drugu. Iako sam bila jako mala već sam i prije nešto sumnjala. Mama je godinu dana poslije saznala od prijateljica da ima malu kćer dvije godine staru, njoj je sad 7 godina i
to je sve što znam. Filip još s njim zna telefonirati. Mama mu dopušta jer ne može mu to zabraniti, ipak mu je on tata. Meni pošalje čestitku za rođendan i to je sve. Sestra ga mrzi više od mene i mame zajedno. Ne krivim ju jer se ona i najbolje sjeća tog dana, imala je 15 godina.
Čula sam da se netko penje na tavan. Otišla sam do lampe i uključila ju u struju. Vidjela sam da je to moja sestra. Stavila sam krpu na policu i sjela na stol.
-šta nije dobar kuhar?
-Je, zar je sve sam napravio?
-Da, a što je tebi bilo?...
-Ma ništa, samo sam se sjetila...- zastala sam-...sjetila sam se tate i naših
ručkova...
Sve joj je bilo jasno, znala sam da se naljutila, ali ona to nije pokazivala. Skočila je sa stola, stala pred mene i objasnila mi da je on gad koji nezaslužuje da se zbog njega plače, da kad smo mi svi plakali, samo se okrenuo i rekao da nije on kriv i onda otišao. Nisam joj smjela reći za
tatu jer njoj nije lako. Bolje da sam to prešutila. Sad je bezveze i ona bila tužna. Već je bilo deset, Tajana i Tomislav su otišli u svoju novu sobu raspakirati stvari, mama je otišla spavati, brat u svoju sobu, a ja sam otišla napisati zadaću i složiti torbu što moram priznati nije bilo jednostavno u onako maloj sobi, a bio je i veliki nered. Spremila sam se za krevet i legla. Puno sam razmišljala. Jedva čekam sutra! Odmah nakon škole ću nagovoriti
Tomislava da ide sa mnom u dućan po boju za zidove i lak za drvo, a onda ću ga zaposliti na
tavanu da mi pomogne srediti i napraviti neke stvari... Polako mi se sklapaju oči, brzo ću
zaspati... Laku noć

- 14:26 - Komentari (10) - Isprintaj - #

2. POGLAVLJE >> Selidba...

Polako sam počela skupljati stvari iz ormara i ladica. Svu sam odjeću već prenijela u novu sobu na krevet. Uzela sam kozmetiku i ostale stvarčice s ormarića, pokupila sam i svoje plišance. Pozdravila sam se sa svojom sobom i odselila se u novu, do tada Tajaninu sobu. Njena soba je bila prva na katu i najmanja. Jedva sam našla mjesta za svu odjeću, a kamo li za ostalo.
-Tina nemoj se ljutiti... nisam te htjela istjerati...-osjetila sam sestrin dlan na
ramenu
-Znam da nisi, ma nisi ti kriva... E, a kako si uspjela živjeti u ovako maloj sobi?
Nemam gdje spremiti sve stvari, a kako ću onda normalono živjeti?...
-Meni je bila taman, pa znaš da meni netreba veća soba, ali mi je jasno da je to tebi problem...
Jedna i druga smo šutile i razmišljale par trenutaka. Ja zapravo nisam razmišljala o sobi nego o instrukcijama na koje moram ići za sat vremena, ali očito je da je Tajana razmišljala o meni i mojoj sobi.
-Tina, imam ideju, odi u spremište po veliku kantu vode, par krpa i metlu....-
vidjelo joj se po pokretima da ima pametnu ideju. Ona bi svaki put kad bi imala nešto pametno za reći sklapala dlanove i rastezala prste.
-Zašto...-već me prekinula, nisam stigla ni dovršiti
-nema zašto! Ajde idi!
Pojurila sam iz sobe, stepenicama dolje u kuhinju. Spremište se nalazilo ispod
stepenica. Otvorila sam vrata koja su zaškripila, upalila svijetlo i pokupila sve što mi je rekla. Prvo sam odnijela sve krpe i metlu gore, a zatim sam otišla po vodu.
-Jedva sam došla gore s ovom kantom...
-Ajde imamo još par stepenica-Tajana je sretno nastavila-idemo na tavan!
-Na tavan?!
-Da na tavan! Nije to ništa čudno...ja sam tamo kad sam bila mala svaki dan išla, gore sam se igrala sa Barbikama, a skrivala sam i macu.
-Skrivala si macu na tavanu?-bila sam zbunjena, pa mislila sam da ona ne voli mačke, uvijek je kad sam ja htjela macu bila prva protiv toga.
-da, pa imala sam nekih 6 ili 7 godina, a mama mi nije dala da imam macu jer ste ti i tvoj brat bili jako mali.
Polako smo se popeli na tavan. Nisam voljela ići gore jer me bilo pomalo strah, gore je bio mrak i nikad nisam voljela biti sama gore. Pa kako ću onda živjeti gore, spavati...odjednom me prošla jeza. Rekla sam sestri da je premračno, a ona je samo veselo poskakutala do desnog kuta. Vidjela sam da briše prašinu s nečega, ali nisam vidjela s čega. Odjednom je stari mračni tavan obasjalo žuto svijetlo. Prije nisam ni znala kako je tavan velik, pa na tavanu ima mjesta za tri osobe, a ne samo za mene.
-I šta kažeš na svoju novu sobu?-Tajana me oduševljeno upitala
-Ovo je super, već vidim gdje će mi biti krevet..., tamo u desnom kutu gdje je
svjetiljka će mi biti radni stol i komp..., lijevo veliki ormar... Ne mogu vjerovati kako je ovdje lijepo.-nisam imala riječi
Pogledala sam na ručni sat i imala sam što vidjeti, pa moram se srediti! Imam
instrukcije za petnaestak minuta. Pojurila sam niz stube u svoju staru-novu sobu, navukla traperice, zelenu majičicu i crnu vesticu. U tom neredu sam jedva našla bilježnicu iz kemije i olovku. Uzela sam bijelu torbu s kreveta i ugurala stvari unutra. Torba baš i nije školska, više je nalik na torbicu, ali to nije bitno. Izletila sam iz sobe, niz stepenice, oko šanka, prošla
brzinom svijetlosti blagavaonu i tada zastala. Tomislav me zaustavio.
-Htio sam se samo uvjeriti da si i ti sretna što dolazim... Nadam se da ti ne
smeta...?
-Ma naravno da ne! Stvarno mi je drago!
Zaobišla sam ga. Na izlaznim vratima sam se još jednom okrenula jer sam ga zaboravila pozdraviti. Ovo je bilo kao u filmu jer smo se ostali gledati još par trenutaka, kao da on odlazi, a ne dolazi k nama. Pokazao mi je prema satu i mahnuo. Sad sam se sjetila da mi se žuri i odjurila na tramvaj.

- 14:25 - Komentari (4) - Isprintaj - #

1. POGLAVLJE >> Dobro jutro!

I još jedan novi dan...Hvala Bogu što je nedjelja...Ne znam zašto, ali mrzim školu! Nemam ju zašto mrziti, imam dobre ocjene, puno prijatelja, istina poprilično lude profesore, ali nemam pravih razloga mrziti školu. Kad smo već kod škole, pa danas moram na instrukcije iz kemije. Kemija mi je uvijek bila problem, a sad kad je skoro kraj osmog razreda moram posebno paziti. Za točno četiri tjedna počinju ljetni praznici...hm...zapravo za tri jer zadnji tjedan idemo na maturalac!!! Bit će ludo. Ide naš razred, 8.c, idu i 8.a i 8.b, a saznali smo da će ići još jedna škola iz Zagreba, ali još ne znamo koja. Idemo na Hvar u bungalove. Bit će nas dvoje u svakom. Mislim da ću biti s Majom. To će biti ludnica jer pola razreda ne zna kuhati...
-Tina! Dođi ovdje!-čula sam mamin glas
-Ma evo me, nemoj me gnjaviti!
-Tvoja sestra mora reći nešto važno! Daj dođi dolje!
Odjednom me oblio hladan znoj, što je to važno. Moja sestra Tajana ima 21 godinu, ima dečka Tomislava već dosta dugo i ja ga stvarno volim jer je tip super, obožavam kad dođe kod nas,
pogotovo kad prespava za vikend. Imam ja još i buraza koji je dvije godine stariji od mene, on me posebno živcira kad me gnjavi da sam klinkica, da sam još u osnovnjaku, da je on drugi
srednje...Moglo bi se reći da je on razmaženo derište, Hvala Bogu da nije štreber, ali stvarno je mamin sin. Kad kažem mamin sin, mislim da ga stara obožava, on ju jedini sluša..., mi trebamo biti kao on...ma ni stara nema pojma šta priča. Kad mama ode na posao, on se totalka preobrazi. Kroz cijelu kuću se čuje muzika (šta meni ne smeta jer on sluša rock i recimo metal), dok mame nema i kada je u društvu, glumi frajera.
Brzo sam navukla trenirku i odjurila niz stepenice prema dnevnom boravku, već sam preko šanka kuhinje vidjela da je i Tomislav tamo, vidjela sam da su mama i buraz tamo...Sad sam osjećala strah...
-Hvala Bogu da si i ti došla-našalio se Tomislav
-Bok, Tomislave...šta je bilo?...-osjećala sam se zbunjeno
-Tajana i ja vam moramo nešto reći...
-Tina, Filipe, Tomislav će doći živjeti kod nas.-mama je ponosno objavila
Samo sam se lagano nasmješila i počela razmišljati: Ako on dolazi k nama, znači da njima treba veća soba, a ja imam najveću...ma ne, šta je meni, pa trebala bih se veseliti toj vijesti. Tomislav dolazi k nama, pa ja ga obožavam...on je super...
-Tina. Tina? Tina!-odjednom me nešto vratilo u stvarnost
-Ha, molim?-Zbunjeno sam podigla pogled i vidjela ozarena lica moje sestre i Tomislava, moj buraz je bio presretan, a šta bi i trebao, neće više biti jedino muško u kući.
-To, forica! ...a gdje će biti vaša soba?-Filip je naćeo temu koja mi se uopće nije sviđala
-Pa ne znam, gdje nam mama da...
-Tajana, gdje god hoćeš, tvoja soba je premala...uzmi Tininu.
Ne mogu vjerovati! Stvarno će me nakon 15 godina otjerati iz moje sobe, mog raja…neću valjda morati u Tajaninu sobu. Njena soba je jako mala. U sobi ima samo krevet, mali ormar s televizorom i ništa više jer nema mjesta. Zašto uvijek ja moram biti žrtva?!
-Molim!? Ma daj njena soba je premala!-povišenim tonom opet vratila sam se u stvarnost
-Tina, nemoj sad raditi probleme! Tajana i Tomislav idu u tvoju sobu!
-A kud onda ja idem? Ja ne mislim ići u njenu sobu!
-Mene boli briga kuda ti ideš, ali oni idu u tvoju sobu i gotovo.-
Znala sam da nema koristi prepirati se jer je ipak u pravu. Moja soba je najveća i taman je za dvoje, pa ako je Tajana mogla biti u tako maloj sobi onda bi trebala i ja...ali ja ne mogu, meni treba moj prostor! Gdje da idem? U njenu sobu ne mogu...
Digla sam se sa velike fotelje i krenula kroz blagavaonu do stepenica. Kod šanka sam se još jednom okrenula i pogledala kako su svi sretni. Dok sam se penjala stepenicama, razmišljala sam
što da radim. Prošla sam hodnik i ušla kroz zadnja vrata u svoju sobu, u svoju sada bivšu sobu...